ŽUPA ROĐENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Od početka 12. stoljeća pa do 1232. godine, kada se spominje naselje Kutjevo, Hrvatska je bila u uniji s Ugarskom. Ugarski kralj Andrija II. poslao je 1232. godine u Požešku kotlinu (Vallis honesta al. Honesta vallis de Posega), odnosno Kutjevo (Vallis honesta de Gotho) 12 redovnika cistercita da utemelje samostan-opatiju. Braća redovnici došli su iz mađarskog samostana Zircz, koji su u Bakonjskoj šumi osnovali samostan još 1182. godine. Pretpostavlja se da ih je kralj Andrija II. uz blagoslov pape poslao da se narod obrani od pošasti bogumilskog krivovjerja, koje je u 12. stoljeću uhvatilo korijene u Bosni i širilo se preko Save u Slavoniju i Požeštinu. Da bi samostan-opatija mogla biti kanonski priznata kao nezavisna redovnička zadruga, treba ju sačinjavati minimalno 12 –redovnika. Očinska vlast vlast (paterna potestas), odnosno opatska dužnost, povjerena je pateru Nikoli, a u Abattia de Gotho ponijeli su rekvizite: veliki drveni križ, relikvije, misna odijela, križeve, kaleže, psaltir i druga liturgijska pomagala. Mjesto za utemeljenje opatije vjerojatno je prije pomno odabrano prema cistercitskim pravilima, u osamljenoj sunčanoj dolini vodotoka. za razliku od braće benediktinaca koji su birali samostanska mjesta na usamljenim, slabo pristupačnim gorskim visovima. Odmah po dolasku sagradili su samostan od tvrdog materijala i crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji (Abbatia beatissime Marie Vallis honesta de Gotho).

Odmah po dolasku sagradili su samostan od tvrdog materijala i crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji (Abbatia beatissime Marie Vallis honesta de Gotho). Na čelu opatije bio je opat (prvi među jednakom subraćom).

Grb opatije de Gotho Konačno rasulo opatije de Gotho bilo je pred sam dolazak Turaka u Požeštinu, a preostali redovnici iz opatije povukli su se u Ugarsku oko 1529. godine. Od godine 1529. do 1539. patronat nad opatijom ima kraljevski savjetnik Ladislav More, koji je bio posjednik više imanja u Požeškoj županiji, a poslije dolaska Turaka u Kutjevo 1539. godine opatija de Gotho i crkva Blažene Djevice Marije bile su prepuštene zubu vremena. Srednjovjekovna župna crkva bila je na sadašnjem mjestu kapelice Pohođenja Blažene Djevice Marije. Sadašnja kapelica sagrađena je 1925. godine povodom proslave 1000 godina hrvatskog kraljevstva a cistercitska, kasnije isusovačka crkva postala je župnom 1786. godine.

OPIS CRKVE Zasebno i vrlo specifično mjesto koje kutjevačka crkva Rođenja Blažene Djevice Marije ima u našoj arhitektonskoj i uopće u kul¬turnoj baštini Hrvatske nije bilo do sada ni približno dovoljno uočeno i prepoznato. Njene vrijednosti ostale su skrivene ne samo zato što je u katastrofalnom požaru 1918. god. teško postradao naj¬veći dio jedinstvene cjeline nekadašnjeg isusovačkog samostana/rezi¬dencije, kojemu je crkva bila neodvojivi dio, nego i zato što je sama crkva, ostavši srećom u požaru pošteđena, ipak vremenom doživje¬la niz značajnih (i uglavnom degradirajućih) promjena, koje su u nekim elementima bitno izmijenile izvorni izgled i narušile prvotnu stilsku cjelovitost i sklad. Istraživanja ukazuju na to da crkva u svom tlocrtu sadržava i tlocrt cistercitske crkve. Potvrda o tlocrtnoj istovjetnosti cistercitske opatijske crkve sa sadašnjom od najveće je važnosti i za utvrđivanje niza otvorenih pitanja od interesa za opću povijest naše srednjovjekovne arhitek¬ture, s obzirom na poznatu ulogu cistercita kao glavnih nosilaca širenja gotičke arhitekture. Dosadašnjim istraživanjima potvrđen je samo jedan izravni dokaz o gradnji barokne crkve točno na temeljima starije cistercitske cr¬kve. Arheološkim sondama s vanjske strane svetišta otkriveni su teme¬lji kontrafora srednjovjekovne crkve koji pokazuju da je srednjovje¬kovno svetište bilo na istom mjestu, ali i da je bilo posve istog tlocrtnog oblika kao i sadašnje. Osim toga skidanjem žbuke sa sjevernog zida svetišta (u prostoru barokne sakristije) utvrđeno je da je svetište u cjelini ponovo sagrađeno u 18. stoljeću, s tim da je za gradnju djelomično iskorišten i kamen starije crkve (pojedini pravilno klesani blokovi ugrađeni su kao spoliji). Može se dakle, utvrditi da su Isusovci 1721. g. srušili staro svetište (kako je i navedeno u isusovačkim suvremenim izvorima), a također i ostatke zidova crkvene lađe, da bi zatim na starim teme¬ljima do 1723. godine ponovo podigli veći dio nove crkve, dovršivši je konačno 1732. g. Da je crkva predstavljala svojevrsnu restaura¬ciju stare dokazuje naročito novi barokni svod svetišta koji u pot¬punosti zadržava u svojoj strukturi gotičku metriku i osnovni oblik starog svoda. Još, međutim, ostaje otvoreno pitanje da li su i zidovi crkve doista podignuti točno na starim temeljima kao što je to navedeno u povijes-nim izvorima. Sigurnu potvrdu mogu dati tek arheološka istraživanja s vanjske strane južnog zida crkve. 

To je pitanje od ključne važnosti s obzirom da još uvijek postoji mogućnost da je opatijska crkva bila trobrodna bazilika kakvu redovito nalazimo kod cistercitskih opatij¬skih crkvi. Ipak, analogno vijestima o svetištu, i zidovi crkve bili su po svemu sudeći podignuti na starim temeljima, što znači da je kutjevačka cistercitska crkva bila ipak jednobrodna a ne trobrodna građevina. Takav oblik opatijske crkve iznimno je rijedak u cistercitskoj arhi¬tekturi opatijskih crkava, pa kutjevačka crkva predstavlja vrlo ri¬jetku iznimku. Prilikom građenja nove barokne lađe primijenjen je isti princip ba¬rokne reinterpretacije kao i u slučaju svetišta. Novi zidovi crkve ritmizirani su s unutrašnje strane s tri para niša koje predstavljaju reduciran oblik bočnih kapela vezanih za glavnu lađu, što je ka¬rakteristični znak isusovačke barokne arhitekture. Na taj način su, poštujući stariju građevinu, ipak iskazali svoje vrijeme. Čak i po¬stavljanje ravnog stropa u crkvenoj lađi (suprostavljenog svodu sve¬tišta) očito također predstavlja interpretaciju identične situacije i u cistercitskoj crkvi, budući da na istim zidovima širina lađe (koja je znatna) ni u srednjem vijeku nije omogućavala postavljanje svoda. Veća je nepoznanica izvorna dužina lađe cistercitske crkve. Opći odnosi krila samostana, posebno odnos zapadnog krila i crkve te neznatno ali ipak primjetno skretanje dijela zidova crkve upućuju da je isusovačka crkva nešto duža od prvobitne i to vjerojatno za dužinu približnu dužini supstrukcije zapadnog pročelja sa zvonikom i pjevalištem. Kao svojevrsna barokna interpretacija srednjovjekovne cistercit¬ske crkve, kutjevačka crkva ukazuje se, dakle, u svom punom značenju i vrijednosti i kao prilog arhitektonskoj tipologiji cistercitske arhitekture, bez obzira na to što starija crkva nije očuvana. O razlozima koji su motivirali isusovce da dvadesetih godina 18. stoljeća posve poruše ostatke crkve koju su do tada uređivali i pokušali obnoviti, danas ne možemo znati nešto određenije. Isu¬sovci su najprije, već 1701. godine, odmah po dolasku u Kutjevo, osposobili staro svetište i pripremili građu za obnovu crkve. Za 1704. god. imamo vijest da je stara crkva bila očišćena od naslaga zemlje i šute, da je izvana i iznutra ožbukana i da je sagrađena nova sakristija uz staro cistercitsko svetište, a 1707. god. postav¬ljen je i glavni oltar u svetište. No 1721. godine izgrađeni su zidovi crkve na starim temeljima, a do 1723. god. izgrađeno je i novo svetište. Budući da je istraživanje pokazalo da je zid između svetišta i sakristije iznova sazidan, oči¬to je da su 1704. god. izgrađeni samo zidovi sakristije (bez svoda), a da je barokni svod postavljen i u sakristiji u vrijeme gradnje no¬vog svetišta. 1731. god. lada je dobila novi tabulat, a dovršeno je i popločenje crkve, da bi nova crkva bila posve završena 1732. godine dovršenjem zvonika. Čini se da su ostaci srednjovjekovne crkve ipak bili vrlo oštećeni, te da je procjenjeno da obnova nije moguća. Ipak su poštovani bitni elementi stare crkve, osim što je dograđeno zapad¬no pročelje sa zvonikom, čime je nova crkva postala nešto duža nego stara. Zbog tako specifičnog načina isusovačke rekonstrukcije stare crkve, danas smo u mogućnosti da i bez većih arheoloških potvrda u glavnim elementima rekonstruiramo izgled opatijske crkve kutjevačkih"cistercita. Crkva opatije "Honesta Vallis", posvećena kao i sve cistercitske crkve Blaženoj Djevici Mariji, bila je, dakle, po svemu sudeći jednobrodna građevina, s trostrano završenim (petosminskim) svetištem, poduprtim kontraforima. Jedino svetište je bilo presvedeno, dok je lađa imala tabulat. Većini cister¬citskih opatija bili su najčešće osnivači sami kraljevi Ugarske, što u Kutjevu nije bio slučaj. Kutjevačkoj opatiji osnivač je bio kaločki nadbiskup Ugrin, značajna povijesna ličnost o kojoj imamo važne podatke upravo u svezi s požeškim krajem. 

Nadbiskup Ugrin ku¬pio je 1227. god. požešku županijsku tvrđu s namjerom organiziranja borbe protiv bogumilske hereze, koja je prodirala iz Bosne, pa je 1232. g. osnovao i cistercitsku opatiju u Kutjevu. Očito je da je dovođenje cistercita bio dio njegovog cjelovitog programa u kome je bilo jakih razloga i za naglašenu strogost i skromnost jer su tek cisterciti mogli svojom religioznom strogošću parirati bogumulima. Zanimljivo je da je kutjevačkoj crkvi tlocrtno potpuno identična današnja franjevačka crkva sv. Duha u Požegi i to do mjere da gotovo možemo ustvrditi da se radi o dvojniku crkve kutjevačke opatije. Kao vrsni graditelji, cisterciti su nakon Kutjeva i u Požegi podigli crk¬vu jednaku svojoj opatijskoj, očito u skladu s istim programom nad-' biskupa Ugrina, ali o pravoj namjeni požeške crkve ostaje značajna dilema budući da su franjevci u Požegu došli tek krajem stoljeća. Arhitektura dobro očuvane požeške crkve svjedoči svojim stilom da je morala biti građena najkasnije polovinom 13. stoljeća. Njen stari titular sv.Dimitrija također ukazuje da crkva izvorno nije bi¬la franjevačka. S druge strane njene izrazito cistercitske odlike omogućuju nam da vjerodostojno rekonstruiramo izvorni izgled i same kutjevačke opatijske crkve. Izvorno proporcionirana i građena, požeška crkva ima sve odlike prijelaznog romaničko-gotičkog stila kojega su u ovom dijelu Europe nosioci upravo cisterciti. U vrijeme gradnje kutjevačka je crkva (a zatim i njena "kopija" u obližnjoj Požegi) predstavljala bitnu inovaciju u crkvenoj arhitek¬turi Slavonije u odnosu na dotadašnju romaničku arhitekturu. Cistreciti su i ovdje, kao i u velikom dijelu Europe, donijeli prve elemente gotičkog stila u svojoj konzervativnoj varijanti, šireći ga iz matične zemlje svog reda Francuske, pa možemo zaključiti da je upravo po svom tlocrtu kutjevačka crkva vjerojatno predstavljala prvu pojavu gotike u Slavoniji,a svakako i prvu pojavu novog tlocrta koji će kasnije u raznim varijantama postati u Slavoniji dominantan. Taj tlocrtni oblik, krajnje sažet i strog sa uskom i izduženom crkvenom lađom tek nešto širom od izduženog, trostrano završenog svetišta, cisterciti su primjenjivali za svoje manje građevine (pri¬mjerice za vjerojatno župnu crkvu sv. Nikole u Topuskom koja je sta¬jala u blizini velike trobrodne topuske opatijske crkve), ali u Kutjevu zbog osobitih povijesnih razloga on je odabran za samu opatijsku crkvu.

Srednjovjekovna kutjevačka crkva predstavlja ključ gotičke arhi¬tekture u Slavoniji, pa je zbog toga utvrđivanje njenih ostataka na mjestu današnje crkve od iznimnog značaja za našu povijest umjetnosti kao i uopće za tipologiju arhitekture cistercitskog reda.

Oltari Sv. Ignacija Loyolskog, Sv. Franje Regisa I Gospe kutjevačke su prvorazredni spomenici povijesti umjetnosti. U arhitektonskoj cjelini ne djeluju svojim bogatstvom nego elegancijom I iznimnom umjetničkom vrijednošću. Cjelina od tri oltara ostala je očuvana. Od 1773. U crkvu su unesena dva vrijedna elementa stare kutjevačke župne crkve, propovjedaonica I renesansna slika kutjevačke Gospe koja je dragocjena umjetnina jer predstavlja jedini preostali primjerak renesansne uljane slike na platnu očuvane u Slavoniji. Još dva oltara, Sv. Franje Regisa I Sv. Ignacija Loyolskoga, svojom umjetničkom interpretacijom predstavljaju blago župne crkve.