Povijest župe

Od početka 12. stoljeća pa do 1232. godine, kada se spominje naselje Kutjevo, Hrvatska je bila u uniji s Ugarskom.

Ugarski kralj Andrija II. poslao je 1232. godine u Požešku kotlinu (Vallis honesta al. Honesta vallis de Posega), odnosno Kutjevo (Vallis honesta de Gotho) 12 redovnika cistercita da utemelje samostan-opatiju. Braća redovnici došli su iz mađarskog samostana Zircz, koji su u Bakonjskoj šumi osnovali samostan još 1182. godine.

Pretpostavlja se da ih je kralj Andrija II. uz blagoslov pape poslao da se narod obrani od pošasti bogumilskog krivovjerja, koje je u 12. stoljeću uhvatilo korijene u Bosni i širilo se preko Save u Slavoniju i Požeštinu. O prihvaćanju bogumilstava u Požeštini svjedoče i neki toponimi ostali do danas, poput Starac, Djed, Gost, Dobrogošće…

Cisterciti {Ordo Cisterciensis) su rimokatolički crkveni red nastao reformiranjem benediktinaca 1098. godine. Osnovali su ga sv. Robert, sv. Alberic i sv. Stjepan Harding, a za organizaciju i širenje samostana u Europi osobito je zaslužan sv. Bernard iz Clairvauxa (1090.-1153.). Naziv cistercita potječe od imena francuskog samostana Citeaux ili na latinskom Cistercium, gdje je jedno vrijeme boravio sv. Bernard, da bi kasnije s dvanaestero subraće otišao na osamljenu, ali sunčanu i svijetlu dolinu Clara vallis ili francuski Clairvaux i utemeljio glasoviti cistercitski samostan. Svi kasnije osnovani samostani diljem Europe nazivat će se „kćerke” opatije u Clairvauxu.

bernard-2Sv. Bernard aktivno djeluje u vrijeme križarskih ratova i osnivanja crkveno-vojnog reda templara (križara). Templari će na Sinodu u Troyesu prihvatiti pravila reda koja je utvrdio sv. Bernard. Otada će uvijek  postojati „neka tajna veza” između cistercita i templara, pa i onih koji su imali svoje samostane u Slavoniji. Najbliži templarski samostan bio je u Vetovu, a nešto dalje u Našicama. Red cistercita došao je u Hrvatsku za vladanja ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. Arpadovića (1205.-1235.). Kralj je dao sagraditi opatiju i crkvu 1205. u Topuskom te u Senju (1214.), u Zagrebu (sv. Marija na Dolcu) i sv. Jakov na Otoku u blizini Podsuseda. Crkve su najčešće posvećivali Blaženoj Djevici Mariji. Povjesničari umjetnosti i arhitekti kažu da su gradnjom crkava i samostana u Hrvatsku donijeli francusku gotiku. Samostan-opatiju u Kutjevu (Abattia de Gotho) hrvatski povjesničari ćepak nazivati kćerkom opatije u Zirczu. Prema istraživanjima madžarskog povjesničara Konstantina Horvata, o povijesti opatije Zircz (ukinuta 1950. godine) postoji opis ceremonije prilikom odlaska 12 redovnika-patara iz Zircza u Kutjevo.

Da bi samostan-opatija mogla biti kanonski priznata kao nezavisna redovnička zadruga, treba ju sačinjavati minimalno 12 –redovnika. Očinska vlast vlast (paterna potestas), odnosno opatska dužnost, povjerena je pateru Nikoli, a u Abattia de Gotho ponijeli su rekvizite: veliki drveni križ, relikvije, misna odijela, križeve, kaleže, psaltir i druga liturgijska pomagala. Mjesto  za utemeljenje opatije vjerojatno je prije pomno odabrano prema cistercitskim pravilima, u osamljenoj sunčanoj dolini vodotoka. za razliku od braće benediktinaca koji su birali samostanska mjesta na usamljenim, slabo pristupačnim gorskim visovima.

Odmah po dolasku sagradili su samostan od tvrdog materijala i crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji (Abbatia beatissime Marie Vallis honesta de Gotho). Na čelu opatije bio je opat (prvi među jednakom subraćom).

grb opatije de gothoPrvenstvena zadaća redovnikg bila je učvršćenje i širenje vjere, moralno uzdizanje i obrazovanje puka. Uz pastoralni rad bavili su se ljekarništvom i liječenjem te unapređenjem gospodarskih aktivnosti i zanatskih vještina. Svojim radom i marom kutjevački cisterciti stekli su ugled te njihovi opati svjedoče ili vode povjerljive poslove, posebice prilikom ovjere posjeda pojedinih plemenitaša i gospoštija, kao i crkvenih akata, o čemu svjedoče povijesni dokumenti.

Osim samostana i crkve u Kutjevu se spominje 1441. godine utvrda- kaštel (oppidum), koja je pripadala plemenitašima Gorjanski, a kasnije grofovima Iločkim, kutjevačkom vlastelinstvu s posjedima u Lakušiji, Kuli, Petričevcu i Vrbanovcu (Sesvete ?).

Za vrijeme tristogodišnjeg boravka u Kutjevu cisterciti su postavili temelje, za ono vrijeme modernog gospodarstva. U poljima su se držali plodoreda, djelom zemlju ostavljali na ugaru, ali su uveli gnojidbu polja stajskim gnojem. Imali su zatvoreni ciklus proizvodnje, od ratarskih kultura i livada do uzgajanja stoke i proizvodnje mlijeka i mesa. Svoje znanje su prenosili na dijelove okolnih vlastelinstava i seoska kućanstva te je u 14. i 15. stoljeću kutjevačko područje bilo najgušće naseljeno u Požeštini.

Cistercit
Cistercit

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća, ugroženi turskim osvajanjima i pogubnim pohodima u Požeštinu, redovnici se osipaju na mali broj (3-4), njihovo djelovanje i utjecaj slabi te će godine 1493. opatom postati klerik Ivan, a početkom 16. stoljeća će papa Julije II. uputiti za opata u Kutjevu pečuhskog klerika Ivana Betokrigha, pod uvjetom da u roku dvije godine položi zavjete i obuče cistercitsku odoru. Očito je da su se u to vrijeme redovnici cisterciti i benediktinci prorijedili, kako u opatiji de Gotho tako i oni na Rudini u orljavačkom kraju. Prema povijesnim podacima, u požeškoj županiji je u drugoj polovini 15. stoljeća bilo oko 100 malih i srednjih plemićkih posjeda, s tridesetak tvrđava i kaštela te oko 360 sela i zaselaka. Bio je to gusto naseljen kraj te je plemstvo, a i pučanstvo tražilo prostora za preživljavanje, potiskujući i uzurpirajući šume i obrađena zemljišta, među ostalima i posjed cistercitske opatije u Kutjevu. Redovnici, zatvoreni unutar zidina, često iz dalekih zemalja Francuske i Njemačke, sve su manje što zbog jezičnih barijera, što zbog strogosti reda, uspostavljali komunikaciju s narodom. Pastoralnu službu su preuzimali redovnici franjevci, koji su se lako uklapali među hrvatski narod, čiji su bili sinovi te su ih zbog njihove bliskosti zvali „ujaci”. Konačno rasulo opatije de Gotho bilo je pred sam dolazak Turaka u Požeštinu, a preostali redovnici iz opatije povukli su se u Ugarsku oko 1529. godine. Od godine 1529. do 1539. patronat nad opatijom ima kraljevski savjetnik Ladislav More, koji je bio posjednik više imanja u Požeškoj županiji, a poslije dolaska Turaka u Kutjevo 1539. godine opatija de Gotho i crkva Blažene Djevice Marije bile su prepuštene zubu vremena. Srednjovjekovna župna crkva bila je na sadašnjem mjestu kapelice Pohođenja Blažene Djevice Marije. Sadašnja kapelica sagrađena je 1925. godine povodom proslave 1000 godina hrvrr cistercitska, kasnije isusovačka crkva postala je župnom 1786. godine.