Utrtim stazama-od Kutjeva do Subotice

img_4769Subota, rano jutro. Sunce je već uhvatilo zamah i penje se osvjetlati dan. Kutjevo je još mirno i tiho. Jedino pred crkvom odjekuju glasovi. Vesela lica, (ne)naspavane oči… Srca punih iščekivanja krenuli su zboraši, glumci, recitatori i tamburaši – ponos Kutjeva, sa svojim učiteljicama, vjeroučiteljima, ravnateljem i župnikom put Subotice, u posjet hrvatskoj školi, hrvatskim učenicima i učiteljicama, hrvatskim obiteljima.

U tom Somboru, svega na volju… Da, prva naša stanica. Sombor, grad u Bačkoj, u sjeverozapadnom dijelu Vojvodine. Tamo smo posjetili karmelićansku crkvu te crkvu Presvetog Trojstva. Prošetali osunčanim somborskim stazama te krenuli dalje.

img_4780Hej, salaši na sjeveru Bačke… Đurđin. Selo u subotičkoj okolici. Mjesto koje naš župnik rado spominje, koje mu je priraslo srcu jer je nekada tamo kao župnik živio. Crkva svetog Josipa Radnika. Poznata po jedinstvenom križnom putu načinjenom od slame. Naime, đurđinski bunjevački Hrvati tvorci su slamarske umjetnosti pa isto tako predivni radovi od slame krase dvoranu koja se nalazi pokraj crkve. Iza crkve smješten je etno-salaš, stara salaška obiteljska nastamba iz 1881. godine koja je nekada služila i kao župni ured. Župnik Marijan upravo je u toj kućici župnikovao u Đurđinu. Uređena je kao muzej te smo u njoj vidjeli starine koje su sačuvane – tkalački stan, starinski namještaj, čistu sobu, stajaću sobu, razno posuđe… A teško je ne spomenuti velike ljude koji su nas tamo dočeli domaćim pitama od sira, s osmijehom i velikodušnošću. Njihova, a i naša radost nije se mogla sakriti.

img_4823Još malo vožnje i na cilju smo. Dugo očekivana Subotica. Najsjeverniji grad Bačke u kojemu živi oko deset tisuća Hrvata. Ispred katedrale svete Terezije Avilske dočekala su nas ozarena lica naših domaćina koji su nas najprije poveli u obilazak subotičkih znamenitosti. U središtu tog zelenog grada izdigao se toranj Gradske kuće, najviše, secesijske građevine u Subotici. Uskim stepenicama popeli smo se na vrh tornja, na vidikovac s kojeg pogled doseže velike daljine. Na grad Suboticu i okolicu. U daljini naziralo se veliko plavo oko – Palićko jezero. Na usponu do vidikovca ušli smo u vijećnicu koju krase predivni vitraji na kojima su likovi poznatih osoba važnih za povijest Subotice. Nakon toga posjetili smo franjevačku crkvu svetog Mihovila i samostan. Posebnu pažnju plijenila je ikona „Crne Gospe“ koja se nalazi u pokrajnjoj kapelici. Nakon ugodnog druženja prilikom kojeg smo i počašćeni u dvorištu franjevačkog samostana, uputili smo se u hrvatski kulturni centar „ Bunjevačko kolo“ gdje su nas s nestrpljenjem čekale obitelji koje su nas ugostile, nahranile, pružile prenoćište. Njihovo oduševljenje i radost što smo im došli u posjet, bilo je veliko do neba. Smjestili smo se u obitelji, ali ubrzo smo morali nazad u centar „Bunjevačko kolo“ jer smo našim domaćinima pripremili program. Pripreme su počele već u 17 sati. Dječji glasovi, tambure, užurbane učiteljice… Samo da sve bude spremno do početka priredbe u 19 sati. Tri minute prije početka zgotovili smo s našim pripremama. Priredba je dostojanstveno počela uvodnim riječima domaćina i pjesmom tamošnjeg dječjeg tamburaškog orkestra. A onda smo mi podarili našim Hrvatima u Subotici dašak naše domovine, naše tradicije. Dokumentarnim filmom koji su snimili učenici dramske skupine OŠ Zdenka Turkovića, upoznali smo ih s našim malim gradom Kutjevom, njegovom poviješću, školom i našom župom. Zbor naše škole svojim višeglasnim pjevanjem ugodno je iznenadio naše domaćine koji su za njih imali samo riječi hvale. Učenici šestog razreda uprizorili su kratak skeč o ubrzanom tempu današnjice te nasmijali naše gledatelje. U tamburaški dio večeri uvela nas je Marija, bekteška učenica, koja je recitacijom veličala tambure u Hrvata. Zasvirale su Garavuše. Za naše domaćine najočekivaniji dio večeri jer s Garavušama otprije njeguju prijateljstvo. Prepunom dvoranom prolomio se  pljesak. Sreća, radost, ljubav, veselje ispunili su dvoranu do plahona.

img_4862Nakon Garavuša Tamburaški orkestar grada Kutjeva svojim je nastupom samo održavao prisutne emocije u zraku. Na kraju programa ni ravnatelj naše škole nije mogao sakriti oduševljenje. Iskazavši zahvale našem župniku što nam je omogućio put te učiteljicama i ravnateljici hrvatske škole u Subotici na dobrodošlici i gostoprimstvu, samo je potvrdio da će se naši posjeti i suradnja nastaviti. Program je završio zajedničkom pjesmom domaćina i nas „Kad bi svi ljudi na svijetu“. Da, program je završio, ali druženje se nastavilo uz pjesmu, hranu i dobro vino. No sve umjereno jer sutradan u deset sati prisustvovali smo svetoj misi u katedrali svete Terezije Avilske. Od tamošnjeg župnika također smo na kraju mise dobili pohvale. Svima nam je to godilo, ali više od toga shvatili smo to kao poticaj i poziv da opet dođemo i darujemo onim što znamo naše bunjevačke Hrvate. Poslije mise naši su školarci pošli u obitelji sa svojim novostečenim prijateljima na ručak, a mi „odrasli“ počašćeni smo ručkom kod učiteljice Ančice i njezine obitelji. I tako, poslije ručka opet smo zapjevali. Prvo tamburaši, a onda naš Marinko i profesor Goran bez kojih se ne može. Ančici su blistale suze u očima, radosnice. Došlo je vrijeme polaska. Jer Palićko je jezero čekalo na nas. Sunce, povjetarac, voda… Ugodna nedjeljna šetnja uz mirno jezero na čijim smo obalama ostavili svoje stope. A kakav bi to put bio da se još negdje nije moralo stati i oprostiti?! Na samome kraju našeg „subotičkog dana“ zaustavili smo se kod obitelji Skenderović čiji nas je najmlađi član Luka ispratio zagrljajima.